|
|
Design by: N-dizajn
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pa, ovaj blog prati moj život i sve što se događa u njemu. Volim i životinje, pa ću na ovom blogu udovoljavati vašim željama o tome o čemu biste htjeli čitati o životinjama i ostalom.
Imate neko kratko pitanje o nečemu? Ne pretraživajte postove jer ovdje stavljam sve takvo i naravno, odgovaram na to!
Zabava, zabava i samo zabava. Poll codes, Bunnyhero Labses i tome slično nalazi se ovdje, a vi odlučujete preko komentara što da stavim ovdje...
Ovih dana je zahladilo. Gledam ples grana sa prozora. Dječji smijeh ori cijelim mjestom. Šumovi. Šumovi vjetra što nose sve ulicom. Ljeto se sve manje osjeti. Kalendarski, ljeto nije završilo, ali u mome srcu iz svakog dana sve više – odlazi. Iako su negdje velike, velike vrućine, u mome mjestu polako prestaju. Sada se svi žale na hladnoću, a dok je bilo ljeto, željeli su da čim prije digne sidro i ide iz našeg mjesta, iz naših srca, iz nas. Ništa nam ne odgovara. Barem što se tiče godišnjih doba. Žao mi je što smo takvi, ma kakvi bili. Ne mogu izabrati pravu riječ da nas opišem u ovome slučaju. To zaista ne mogu. Jesmo li dvolični ili nepromišljeni? Ne bih znala. Jer čovjek je djelo umjetnika. Čovjek je neopisiv, nema ideala, i da, ne može se popraviti, prilagoditi nekome prisilno. Sve to stiže iz nečega što nazivamo srcem. A njega mogu imati samo oni koji uživaju u svome životu, žele ga provesti što bolje mogu. Ali to im baš i ne uspijeva svaki put. Donalia
Imam kućne ljubimce otkada znam za sebe. Pas Boni, mačak Tigar, ribice, kornjačice, hrčci, zečevi… A nedavno me opet primila faza u kojoj obožavam kornjačice. Dvije sam dobila za rođendan, Bumbu i Denija. Bumba je ubrzo uginula od upale očiju, iako je imala sve uvjete. Ni veterinar joj nije mogao pomoći. Deni je ostao živjeti. Ubrzo nakon tragične smrti moje Bumbice, kupila sam ženku Emily. Deni i Emily odlično su se slagali. Kao i mnogo puta do sada, stavila sam ih u njihov prostor u vrtu. Veselo su se igrale, a u tom prostoru čak im je i bazen u kojeg su veselo skakale. Nije me bilo dvadeset minuta i, u vrtnom prostoru mojih svih dosadašnjih kornjačica, ugledala sam samo ženku Emily. Denija, onog radoznalog mužjaka, nije bilo. Nakon dvosatnog traženja uokolo, ništa. Nakon svih mojih suza, ništa. Nema ga. Odlučila sam pričekati. Još samo ovu noć. Danas sam se uputila u njihov vrtni prostor. Emily je bila u terariju, u mom domu. Denija ni tada nije bilo. Pomirila sam se. Moj prvi smješak nakon nestanka dragog mi Denija, izmamio je moj maleni brat. Emily je tužna. Vidim i osjećam to. A i ja sam, moj brat je. Jednostavno, zauvijek sam uništila vrtni prostor mojih kornjačica, koji je bio veoma siguran, ali Deni je kopao, našao neku rupu… To zna samo on, Deni, a možda i njegova družica Emily. Na mjestu gdje sam zadnji put vidjela Denija, na mjestu na kojem je bio njihov vrtni prostor, postavila sam malen, drveni križ, na kojem sam napisala: „Deni, 2010.“ Gledam u Emily. Vidim njenu tugu u očima. Ona više nema društo za sunčanje, plivanje i ronjenje, a ja sam izgubila – svog najboljeg životinjskog prijatelja.
U sjećanje na malog i radoznalog Denija, prijateljica Emily, Donalia i brat.
Donalia
Svi vi koji čitate blog, molim vas da kažete o čemu biste htjeli čitati u slijedećim postovima.
ZALJUBLJENOST 
Oh... Onaj osjećaj leptirića kada ga ugledaš, ili kada ju ugledaš, nezamjenjiv je. Ili ipak je? Ljubav. Sve je tako crveno s ružičastim srdašcima. Ali što se kad tad dogodi? Srdašca postaju sivija, a ono crveno postaje crno. Kada mi se to dogodi, kažem ne ljubavi. Ali bar neko vrijeme. Dok ne nađem lošu kopiju svog bivšeg. I pitam se, je li ljubav vječna? Vječna, vječna ljubav... Mislim da ju je teško pronaći, da to rijetko kada uspije izdržati sve prepreke u vezi, da je gotovo nemoguće. A, da... Htjela sam vas pitati što vi mislite o zaljubljenosti i tražim vaš odgovor na pitanje je li ljubav vječna. Hvala vam unaprijed.
Ako hoćete pročitati neku moju glupost, evo je:
"Jesen je. Najviše se ističu zelena i plava, a okvir tog pejzaža pravi im paleta toplih boja. Jesen nije mogla savladati sunce. Breze se iz dana u dan sve više šarene, oblače svoje narančaste i crvene haljinice. Ptice se spremaju na put. Sunce obasjave cijelo mjesto. Crvene se krovovi. Vjetar podiže lišće ulicom i nosi miris zimnice daleko, daleko. Zimski san. Vjeverica napuni duplju lješnjacima i drugim orašastim plodovima. Jesen, paleta toplih boja.
Hvala na čitanju, Donalia. 
Nekoć su ljudi poštu raznosili na konjima. Tehnologija je napredovala pa su ih poslije slali brodovima te tramvajima. U tehnološki svijet dospjeli su automobili i autobusi. Pa i zrakoplovi… Svi su oni služili za raznošenje pošte. Ali, tehnološki svijet napredovao je iz dana u dan, pa je tako dobiven telefon, mobitel, kompjutor… A s kompjutorom nastalO je i e-mail, tj.elektronička pošta. Svi komuniciramo nekim od tih sredstava, tako da smo skoro zaboravili na naš vlastiti jezik. Jer, nešto je hitno, mora se brzo prenijeti željena poruka na željenu osobu, koristimo sva ta tehnološka čuda i izmišljotine. Ne poričem da nisu korisne. No, želim vas podsjetiti na stara, prastara vremena, kada se sve prenosilo – s usta na usta. Donalia.
Idem u školu u malenom, ne baš previše poznatom mjestu. Ima tamo svakakvih učenika, svakome nešto drugo na pameti, ali nažalost, malo nas je. U mom razredu ima 12 učenika, šestero cura i šestero dečki. Cure sve redom lude, barem neke, a dečki… Hmmm… Oni su posebna tema… Nema o njima baš puno za reći. Dečki k'o dečki… Heh… Svi zgodni odavno su otišli… Ostalo je nekoliko lijepih dečki, ali svi su zauzeti, barem za sada… xDD
Ei, pa, pliz, ostavi neki komentar, ništa te ne košta… Bay, Donalia…
Cvrkut ptica. Slušam ih i gledam kroz otvoreni prozor. Nekoliko puta u sobu mi uđe povjetarac i pomrsi mi kosu. Čekam i čekam… Čekam nešto. Nekoga. Poziv, poruku ili e-mail. Nema veze. Čekam. Ništa. Sjedim , čekam, slušam, gledam… A u međuvremenu tipkam za vas. Iako mislim da ovo nije baš dobar pjesnički trenutak za mene, ne želim čekati. Jer što se može učiniti sada, ne valja odgoditi to za sutra. A ja i dalje čekam iako se trudim da nađem neku zanimaciju. Čekam i čekam, slušam i sjedim, sjedim i slušam, gledam i gledam. Čekam vaš komentar, dugo, duže, najduže… Slušam cvrkut ptica, opet i opet… Sjedim i sjedim, u nadi da se na mom monitoru, u kojeg su moje oči usmjerene, u kojeg gledam, pojavi neki vaš komentar, glasić putem komentara…Čekam, sjedim, slušam, gledam… Jer nekoga čekam. Čekam upravo tebe, upravo tvoj komentar. Donalia…
Dragi moji,
evo mene opet, baš kada ste se ponadali da me više nećete vidjeti u Blog svijetu xDD. Pa da me bolje upoznate, vi kojima nisam poznata, evo vam materijali...
Osobna karta:
Ime: Donalia
Prezime: Tatino :D
Volim: životinje, motore, serije, filmove, R.L. Stinea, smajliće…
Mrzim: dvolične i sebične osobe, lektiru, neke osobe…
Slušam: Lady Gagu, Pink, Beyonce, Ke$hu, Rihannu…
U planu imam govoriti o sebi, mojim proživljavanjima u životu i slatkim malenim životinjicama.
Imam jednu kornjačicu. Zove se Denny i jako mi je draga. Živahna je i voli papati. 
Ako je želite vidjeti, samo malo dolje nalazi se njena sličica. 
Molim vas da komentirate o kojoj životinji biste htjeli čitati ovih dana. 
Hvala na čitanju, i da, ne odlazi s bloga bez komentiranja! Thanks. 
Donalia
